Izdvajamo

Hefta sa dosta lijepog vremena, ne baš dovoljno toplog za ovo doba godine. Poljoprivrednici još siju kukuruz. Ponegdje je još dosta mokra zemlja i nije se moglo sa traktorom u njivu. Voćari se raduju i nadaju rodnoj godini. Sve je krenulo, zelenilo, behar, mirisi udaraju sa svih strana. Mada još uvijek mislim da je, ovaj behar i zelenilo, dosta usporeno. Ja sam, ovu heftu, dosta vremena posvetio djeci i unučadima.

 

Ove hefte zujim malo kasnije, poslije 4.00 sata, nego uobičajeno. Ovaj put sam otišao u Sivce ili su ovo Kararići, neznam tačno. Prvo zaustavljanje kod Ulfete i Ismeta - Ipa - Jakupović i njihovog ribnjaka.

Nije sve završio, a već mu svraćaju komšije, prijatelji, poznanici...
Oko ribnjaka su posadili razno drveće i voće. U ribnjaku se već vide ribe, dosta velike. Ipa kaže da ima težih od 2 kg. Ima više vrasta ribe ali ja skoro ništa neznam o ribama i nisam zapamtio šta sve ima, koje vrste.
Tu su i patke karolinke, ruanske, divlje...

Ovdje su Ipa i Ulfeta zasadili  dosta sadnica raznog voća i još nekih sorti drveća (ribizla, borovnica, bambus...).

Zatim čamac koji nemože da se prevrne i već je u upotrebi.
Ipa mi prica da ovaj ribnjak nije za komercijalne svrhe, već samo za rekreaciju, druženje sa prijateljima, za djecu iz komšiluka i polaznike mektebske nastave. Riba će biti 100% ekološka. U planu je još roštiljnica da se pravi i još neki popratni objekti.

Dalje produžavam kod Hase i Šefike Sivac. Oni zauzeti poslovima u štali i oko blaga. Šefika mi priča da imaju 10 grla u štali i oko 80 ovaca. Puno se radi i od ovoga se može živjeti. Bolje raditi nego lutati okolo ( Ja sam sebi ovo preveo: zujati okolo).

Mirzeta sam našao tamo iza štale, dok je izvozio đubar. Dok ga fotografišem on mi reče da se ne stidi nikakvog posla, niti fotografisanja na đubru.

Vraćam se nazad i skrećem prema kući od Hadže Sivca. Morao sam svratiti jer siguran sam da bi se Hadžo naljutio da nisam svratio. Hadžin vočnjak, prošle godine zasađen.

Nastavljam dalje kroz ovaj lijepi sokak. Šaban i njegova žena odmaraju uz kahvu.

Kod Mirse Sivca se radi punom parom, dok je on u radioni zauzet sa popravkama.

Kod Mirse u dvorištu nalazim njegovu mamu Bejzu Sivac 82 godine. Gledam ženu i pokušavam razgovarati, ali ona slabo čuje. Snaha, Mirsina žena, mi rece da Bejza slabo čuje, da je zaboravna i nezna uvijek gdje se nalazi.

Hefta sa dosta lijepog vremena. Par fotki koje sam pravio onaku slučajno, u prolazu kroz naše lijepe sokake.

Još jedno javljanje sa kuće od  djece Hodžić. Vrše se pripreme za prvu fazu vode i struje. Majstori Saida Mujanovića čekaju da se ploče osuše i da počnu rašalavanje, a zatim unutarnja nabaca.

Jutros mi Baja i Dina Hodžić pričaju da je Hamed Hodzić otac od djece Hodžić,  prodao komad zemlje, nekom za vikendicu, u vrijednosti od  3500 KM (trihiljadeipetsto KM) i sve je pare dao  Baji za gradnju kuće.

Slijedi spisak donatora u zadnjih 7 dana:

Balić Rebija i Ale        100 KM
Softić Selim              100 Fr
Paratušić Edin            100 KM
Softić Sajma i Safet      100 e
Mehmedagić Kemal          100 KM
Bešić Nura                100 KM
Bešić Kelima              100 KM
Bešić Rahima              100 KM
Jakupović Mufida          200 KM

Iz Sivaca sam otišao u Kozarušu, zaseok Blaževići. Odavno ovdje nisam bio. Došao sam, ne baš u dobro vrijeme.

Kod kuće, u kojoj je živio Fuad Arnautović, sam sreo Huseina Blaževica i još par komšija, a koji su mi kazali da Fuad, nakon saobraćajne nesreće od utorka, nije izdržao i juče je umro.

Kratki razgovor, izraz saučešća,  javljanja kolegama iz drugih medijskih kuća, ja nastavljam dalje sa obilaskom ovog lijepog zaseoka.

U sokaku Paše Blaževića nema više table sa natpisom ali kod raje je to poznato kao Pašin sokak.

Ovdje sam svratio poslije radnog vremena, a raja iz Blaževića  ovako završava radni dan. Ovo se može nazvati, akšamlučenje.

Jedni konzumiraju  prirodnu, zdravu, hranu.

Žene odvojeno sjede, one imaju svoju priču i ovako se najbolje ispričaju.

Već par puta mi raja iz čaršije sugeriše da odem do ambulante u Kozarcu i da fotografišem ovo smeće. Odgađao sam sve u nadi da će to neko počistiti i otjerati. Jutros su mi ponovo sugerisali i ja ih poslušao. Ovo sam fotografisao kraj ambulante u Kozarcu. Pitao sam osoblje u Ambulanti za ovo smeće i rečeno mi je da su obavještene institucije koje trebaju da odvezu ovo smeće. Ovo smeće je ovdje još od poplave kada  je voda ušla u podrume ambulante, a to znači dosta dugo. Dok fotografišem ovo sjetih se narodne izreke "Čisto kao u bolnici". Ovo je pored  bolnice (ambulante).

Danas na četvrtku dosta raje i već je počela kupovina sada, paradajza, krastavaca, dinja, paprika, patliđana... Danas se najviše pričalo o sjetvama, kukuruza i ostalih poljoprivrednih kultura. O voću i strahu od mrazeva, jer jutarnje temperature su još dosta niske.

Slijede fotografije koje sam danas pravio, na četvrtku.

Sretoh Ćamila Dergića i obradovah se. Znam da je bio dosta bolan i da je zadnje vrijeme dosta proveo u bolnici. Piča mi, Ćamil, da je bio u bolnici zbog transplatacije bubrega. Jedno vrijeme je bilo dosta zabrinjavajuće ali sad je dobro, a to mu se vidi  na licu i osmjehu. Dugo ga nisam vidio ovako raspoloženog i veselog. Neka sreća i zadovoljstvo  zraći iz njegovog pogleda.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja Huremović

Još samo ovo: Brige više ubijaju čoveka nego rad. Zbog toga puno ljudi umire, jer je više onih koji kukaju, nego onih koji rade.

Postovani Nijaze,

Hvala mnogo na predivnim prilozima i fotografijama kojima nas uvijek obradujes. Sve ovo sto radite danas, trag je koji ostavljate za sobom, a koji ce jednoga dana pripadati kozarackoj arhivi. Svaki put imam osjecaj da sam prosla kroz nas dragi Kozarac i zavirila pomalo u svaki njegov sokak. Vrijeme prebrzo leti, a u toj neuhvatljivoj brzini zaboravimo koliko je svaki trenutak vazan i kako ga trebamo cijeniti i po mogucnosti zabiljeziti.

Kako su govorili nasi stari, "Danas jesmo, sutra nismo.." U ovozemljskoj trci koja se sve vise pretvara u borbu za meterijalne stvari koje dominiraju, veoma se rijetko nadje vremena za dusu i cesto znacaj malih, obicnih stvari spoznamo tek kada ih pocnemo gubiti. U sustini zivimo samo za danas, jer proslost ne mozemo promijeniti, a buducnost i njenu tajnu ne mozemo unaprijed spoznati.
Vec smo to jednom iskusili na svojoj kozi, u proteklom ratu, kada smo tako brzo izgubili ono sto smo godinama sticali, a najgore od svega je gubitak ljudskih zivota.

26.04.2014
Semira Jakupovic