Ova hefta prošla bez nekih posebnih dešavanja, osim što se počelo sa rekonstrukcijom centralnog grijanja u O.Š."Kozarac". Ja i dalje uporno zujim okolo i tražim zanimljivosti. Obilazim naše sokake, a primjetio sam da puno naše raje nezna za mnoge sokake, u kom dijelu Kozarca se isti nalaze. Svi naši sokaci su nekako na svoj naćin lijepi.

Ove hefte sam zujao kroz Kozarušu ili tačnije kroz sokak Deumići.

Pvo zaustavljanje je bilo kod Deumić Besima. Njega sam prekinuo u popodnevnom ispijanju čaja. Priča mi da je obilazio svoje ovce i skoro ušao u kuću. Ovce drži da ima šta raditi.

Nastavljam dalje fotografisati ovaj sokak. Nemogu da se sjetim jesam li ovdje fotografisao u zadnjih par godina.

Svraćam kod Keme Deumića, kod njega radovi iza kuće. Nisam puno zavirivao šta se radi ali mi Kemo reče da zidaju dimnjak.

Kemina žena Maisa izlazi iz kuće da vidi ko to zuji okolo i još fotografiše. Nju fotografišem na prevaru ali poslije se nije ljutila.

Pričaju mi Kemo i Maisa kako žive od poljoprivrede i da su zadovoljni. Imaju krave, junad, ovce... Dok gledam okolo kuće zaključujem da dobro žive, a oni mi rekoše da se ne žale.

Maisa mi pokazuje njihovu sušanu, a na fotki se vidi da je puna. Za predstojeće praznike znamo gdje ćemo naći kvalitetno suho meso. Ja sam dobio jedan komad na poklon.

U par kuća svraćam ali domaćini nisu kod kuće otišli u čaršiju ili su na poslu a neki su otišli u komšiluk, drugi sokak.

Svratim kod Kasima Elkaza, pravim par fotki. Priča mi Kasim da živi sam sa ženom a djeca su negdje vani. Žena nije mogla izaći vani, malo je bolesna. Još nema penziju ali se nada uskoro. Prije rata radio u Hrvatskoj šumariji i poslije u Bosanskom Novom šumarija. Ja mu pričam da su moji rođaci i komšije radili u B.Novom, a on me pita za neke, gdje su i jesu li živi.
Zahvalan je djeci jer živi od onog što mu djeca pošalju.

U putu srećem gospodju, kaže ode na kahvu kod drugarice.

Svraćam kod Adila Kanurića i prvo što sam ga pitao, kako je sin Elvin. On mi reče da je sad bolje i da je počeo da ide u školu. Trauma ostaje i za to treba još dosta vremena. Da podsjetim, Elvin je onaj dječak što ga je ljetos udarilo auto na pješačkom prelazu kod škole u Kozarcu. Dugo vremena se oporavljao od zadobijenih povreda i sad je dosta dobro. U vrijeme kad sam bio kod Adila, Elvin je bio u školi.

Vraćam se kući, ne svraćam u moj sokak već produžavam u pravcu Banja Luke. Svraćam kod Bahrije Mahića. Priča mi Bahrija da je skoro došao od doktora, a u kući su mu žena i sin oboje bolesni. On ima 74 godine a još radi punom parom.

Drži bikove, krave, teoce kokoši... Priča mi da ima nešto malo penzije a da mu ove krave ili bikovi dođu kao špar kasa, za slučaj da mu zatreba malo više para može prodati blago da nemora zajmati.
Zatim mi reče: Nekad, starješina kuće sa 50 godina nije radio ništa, a sad ja sa 74 godine moram sve da radim.

Vraćam se prema autobuskoj stanici u Kamičanima i pravim još par fotografija od kuća koje se vide sa magistralnog puta Prijedor-Banja Luka. Ove kuće su vidljive ali svi vozimo brzo i ne primjetimo ove kuće a još manje kako su lijepe.

Danas na četvrtku dosta raje, hladno vrijeme. Počele su pripreme za novogodišnje praznike. Mnogi očekuju goste iz drugih zemalja, najčešće su to djeca i unučad. Slijede fotografije koje sam danas pravio na četvrtku.

Dedo Karabašić nema crvenu košulju ali zato ima crven šal.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo: Najgluplja žena može da upravlja pametnim muškarcem, ali budalom može da upravlja samo jako pametna žena.